Oduvijek sam patila za onim savršenim dečkom. Mora biti lijep, pametan, imati dobar auto, studirati nešto ekstra po mogućnosti. I svaki put do sad sam samo takve i tražila. I razočarala se. Svaki je od njih bio površan,imao neke svoje čudne zamisli. Jedan mi je čak rekao da nisam normalna jer pušem maslačke uokolo dok on razmišlja o elektromotorima.
Ma odustat ću, gotovo. I onda jedne subote u gradu priđe mi dečko i kaže : A šta ti jedeš da si tako lijepa? I počeli smo priču. Samo priču. Iduće jutro napisao mi je da će me ženiti. Nisam se previše obazirala na njega. Htjela sam maknuti ga od sebe. No, onda su uslijedile kave, biljar, dugi razgovori o svemu i svačemu, pa izlasci i tri mjeseca kasnije rekla sam da želim biti s njim. Dečko nije nikakvi bogatun, završio je strukovnu školu, vozi golfa trojku. Ali čini me sretnom. I njemu sam puhala maslačke, samo se smijao, idući dan mi je donio sliku maslačaka za zid. To je taj, to je onaj pravi.
Nema komentara:
Objavi komentar