ZAKLETVA MAJKE

Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada kevom. Nekada po imenu. Nekada me neće uopće zvati, nego će me tjerati od sebe. Ponekad će i plač biti dovoljan znak da sam potrebna. Da budem tu.

Bit ću biti budna 24 sata dnevno. Čak i kada spavam. Uvijek na oprezu. Jedno oko otvoreno Jedno uho naoštreno. Čekati ću prvi okret. Čekati da počne sjediti, pa puzati. Da prohoda.

Pružati će mi ručice i trčati debelim nožicama, uz osmijeh anđela, a ja ću biti sretna zbog te slike, ali i zabrinuta, da moja beba ne padne slučajno, i ne povrijedi se.

Maziti ću je, ljubit ću je, grliti. Kada to dozvoli. Vikati ću, bjesniti, i željeti da me nema u trenucima ludila, umora i stresa.
Ali, trudit ću se da to ne radim pred bebom. Hraniti ću je, mijenjati pelene, ljubiti mala stopala i guzu.

Učiti ću je svemu i pričati joj stalno. Pokazat joj drvo. I dodirnuti drvo. I glumit ću drvo. Pokazat joj kuću. I dodirnuti kuću. I stajat ćemo kao kuća. Pričati ću joj bajke. I učiti da život nije uvijek bajka. Da postoje i Pepeljuge, i Snjeguljice, i patuljci, i zle vještice, zle maćehe, da postoji Petar Pan koji traži svoju sjenu, da negdje sigurno postoje i Ivice i Marice, i tri praščića, i vuk i sedam jarića.

Plesat ću dok pjevamo, i pjevati ćemo dok plešemo. Osvajati ću stepenicu po stepenicu, kao da se penjemo na najviši vrh neke planine.

A kada beba poraste, možemo i planine da osvajamo. Mada ja više volim more. Bit ću bolesna kada i beba bude. Da li stvarno ili od nerviranja i stresa, ne znam. Ali, i bolesna ću biti tu za svoje zlato. Jer važan je on.

Njemu je teze nego meni. Kupovat ću mu najljepša odjelca. I cipelice. I patikice. Možda ne uvijek one najskuplje, ali uvijek one udobne. I najljepše. I gledati ću kako raste. Kako mu majčice postaju male. Pa ću te stvari čuvati. Nadam se zauvijek. Kupovat ću mu igračke. Drvene, edukativne, gumene, plastične. Koje god pronađem. Koje god mi se svide. I koje god se bebi svide. Ali, prije svega, kupovat ću mu knjige.

I dok ga držim u krilu, učiti ću ga koja je koja životinja, kako se glasa slon, i prase, i koka. Koje je boje autobus, a kako izgledaju kola. Topit ću se od miline uvijek kada kaže mama. I bit ću ponosna kada bude govorio druge riječi. Pa čak iako progovori tek s tri godine. Voditi ću ga i čekati iz vrtića. Osluškivati iza vrata vrtića da li bas on plače. Ili je dobar i igra se. Vodit ću ga u šetnje. Duge. Kratke.
Otkrivati ćemo zajedno nove ulice i nove predjele. Šetati će tik uz mene. Ili ću ga nositi. Ponekad voziti kolicima. Ponekad mu dati da vozi autić. Kada padne i udari se, neću se plašiti, nego ću glumiti da udaram pod, igračku ili to nešto o što se sapleo. Juriti ću ga po kući i kriti se od njega kada znam da će me tražiti i da će se tome smijati.

Učiti ga da ne dira šporet, mašinu, utičnice, ma gomilu tih opasnih stvari.

Učiti ga i nadati se da sam u tome uspjela. Dijelit ću s njim hranu. Davati mu da jede, i davati mu samom jesti. Pustiti ga da me hrani. Iako to podrazumijeva tone prosute hrane i prolivenih kašica i sokića.
Onda, dok beba bude spavala, čistiti ću sav taj kaos. I ponekad psovati, u sebi. Kuhati mu ručak. Praviti mu večeru i doručak. Užine. Dok to budem radila, stavljat ću ga na pult, da mi bude bliže, i da mi pomaže. Mrštit ćemo se na limun. Smješkati se na čokoladu. Probati svako jelo, i jesti sto budemo htjeli.
Gledati ćemo zvijezde noću. I Mjesec. Nebo. Oblake. Gledati ćemo Sunce preko dana. Dok žmirka, jer nas isto zasljepljuje. Šetati ćemo po kiši. Po snijegu. Pravit ćemo anđelčiće i Snješka Bjelića. Skakati po lokvicama. Brati cvijeće. I igrati nogomet. Košarku. Odbojku i tenis. Vozit ćemo se autobusom. Vlakom. Autom. Letjet ćemo avionom...i na krilima maste. Učiti ćemo jedno od drugog. O životu. O ljubavi. O sreći. I sto je najvažnije od svega, svaki navedeni trenutak dijelit ćemo s tatom. Našim najmilijim. Jer kada smo nas troje zajedno sve je ljepše. I lakše, naravno.